5terg

Montessori pedagogija je u prošlom i ovom stoljeću pronašla svoje mjesto i označila razvojne pravce u odgojno-obrazovnom procesu širom svijeta. Na to ukazuju činjenica da se Montessori pedagogija primjenjuje i potiče na svim kontinentima zemaljske kugle, a i u Hrvatskoj se već cijelo jedno desetljeće otvaraju odgojno-obrazovne ustanove koje rade prema načelima te pedagogije.

Glavno je geslo te suvremene pedagoške metode sadržano u izreci: "Pomozi mi da to učinim sam". Prema njoj je Montessori model jedinstven i uvijek prepoznatljiv među drugim pedagoškim usmjerenjima. Ujedno je i načelo odgoja i obrazovanja svakoga djeteta kako bi se moglo razviti u samostalnu i samosvjesnu osobu. A samo se takva osoba može razviti u korisnoga i vrijednog člana svoje sredine i društva u cijelosti.

Osobitost tog modela odgoja i obrazovanja očituje se i u mogućnosti iznimno dobre integracije djece s teškoćama u razvoju u standardne grupe, a u radu se primjenjuju isti pribori i metode kao i za djecu bez takvih problema. Montessori se pedagogija temelji na iskustvu u radu s djecom i prilagođena je njihovim potrebama. Načela i metode koje primjenjuje svjedoče o potpunom usmjerenju prema djetetu.Maria Montessori se u svome radu prvenstveno posvetila promatranju djeteta, njegove osobnosti, potreba i cjelokupnog razvoja.

"Čovjek treba biti u središtu odgoja. Uvijek se mora imati u vidu da se čovjek ne stvara na fakultetu, već da njegov duševni razvoj počinje rođenjem i da je najsnažniji u prve tri godine života" (M. Montessori: Das kreative Kind, 1991., str. 6.). To je razdoblje, drži Maria Montessori, najvažnije doba stvaralaštva, razvoja i rasta. Montessori ujedno tvrdi da se u svakom novorođenčetu skriva budući čovjek. Promatrajući dijete od njegova rođenja uspjela je uočiti, proučiti te opisati rast i razvoj djece i omladine. Podijelila je njihov razvitak na četiri razvojna razdoblja.

1

Prvo razdoblje, najvažnije prema Marii Montessori, počinje rođenjem i traje do šeste godine. Drugo je razdoblje od šeste do dvanaeste, treće od dvanaeste do osamnaeste, a četvrto od osamnaeste do dvadeset i prve godine života. Ta se razdoblja ne mogu promatrati izdvojeno već se nadovezuju jedno na drugo i svako je temelj sljedećemu. Prvo i drugo razdoblje obuhvaćaju djetinjstvo, a treće i četvrto doba adolescencije.

Prvo se razvojno razdoblja dijeli u dvije faze. Prva je faza od rođenja do treće godine, a druga od treće do šeste godine djetetova života.

"Prva faza, od rođenja do treće godine života, sadrži oblikovanje duha, a pritom odrasli u to nemaju pristup odnosno ne mogu izravno utjecati na oblikovanje djetetova karaktera. Stoga i ne postoje škole za djecu te dobi." (M. Montessori, Das kreative Kind, 1991., str.17.).

Druga faza traje od treće do šeste godine. To je doba obilježeno velikim promjenama ljudske osobnosti. Očigledan je primjer razlika između novorođenčeta i šestogodišnjeg djeteta. Jednostavno gledano ne zanima nas način kako se te promjene događaju, važno nam je samo da je ta ljudska jedinka od šest godina, općenito rečeno, dovoljno je inteligentna za pohađanje škole." (M. Montessori, Das kreative Kind, 1991., str.17.)Djetinjstvo je Montessori označila kao "razdoblje stvaranja". Na početku nema ničega, a onda nakon samo godine dana dijete sve raspoznaje." (M. Montessori, Das kreative Kind, 1991., str. 21.). U razdoblju do šeste godine života Montessori je uočila i opisala pojave koje su svojstvene svakom djetetu.

1

Jedna je od pojava ili fenomena tzv. "upijajući duh (um)". Pod tim se fenomenom podrazumijeva snaga koja pomaže djetetu u spoznavanju svijeta. To je nesvjesna sposobnost djeteta da usvaja sve utiske iz svoje okoline: akustične, vizualne i taktilne, ali i kulturu, prirodu i motoriku te socijalne odnose neovisno o tome jesu li pozitivni ili negativni. Ono sve preuzima nesvjesno i bez ikakvih ograničenja. Jednostavno poput spužve dijete upija svekoliki život oko sebe. Ti utisci ne samo da prodiru u njegov duh, oni ga ujedno i oblikuju.

Zadivljujući je način na koji dijete usvaja jezik svoga naroda sa svim gramatičkim teškoćama. Tu pojavu "upijajućeg uma" Montessori uspoređuje s fotografskim aparatom. Isto kao što fotoaparat stvarno prenosi određenu situaciju ili trenutak na fotografiju, tako i dijete usvaja i preuzima život oko sebe. Ono te slike najprije sprema u "tamu" nesvjesnog, a potom dolaze na "svjetlo" svijesti i tu ostaju zauvijek.

"Kretanje je sljedeće začuđujuće djetetovo osvajanje. Novorođenče leži mjesecima mirno u svom krevetiću, a zatim možemo pratiti kako dijete nakon nekog vremena trči, kreće se u svojoj okolini, zaposleno, veselo i sretno. Ono živi dan za danom i svakoga se dana uči sve boljem kretanju." (M. Montessori, Das kreative Kind, 1991.,str. 24.)

Osim pojma "upijajući um", da bi što bolje objasnila razvoj djeteta Montessori upotrebljava i pojam "senzitivna razdoblja". Taj je fenomen prvi uočio nizozemski biolog i genetičar Hugo de Vries koji je u promatranju razvoja insekata otkrio da neko vrijeme posjeduju određenu osjećajnost. Nazvao ju je "senzitivna razdoblja". Primjerice, De Vries taj pojam zorno prikazuje na razvoju gusjenice. Leptir leže jaja na deblu i na zaštićenom mjestu, obično tamo gdje se grane granaju. Izlegla ličinka veoma je osjetljiva na sunčevu svjetlost, ona ju privlači i opčinjava, pa se ona svojim specifičnim kretanjem penje na vrhove grana.

Tu su mladi listovi kojima se ličinka hrani sve dok ne prođe to razdoblje. Kada se ličinka počne prehranjivati na drugi način, gubi osjetljivost na sunčevu svjetlost. Tu nestaje "senzitivno razdoblje" na svjetlost i ličinka počinje pronalaziti druge putove i drugu hranu (podrobnije: M. Montessori,
Kinder sind anders¸1992., str. 48.)

111111111

Montessori je "senzitivna razdoblja" opisala kao unutrašnju osjećajnost koja pomaže djetetovu razvoju i napredovanju, a traje samo neko vrijeme.

Ta razdoblja postoje za sve ljudske sposobnosti: govor, motoriku, socijalne odnose i sl. Traju određeno vrijeme pa ako dijete tada nije razvilo takve sposobnosti poslije će to ostvariti mnogo teže, ponekad i neće moći.

Trajanje "senzitivnih razdoblja" za neku sposobnost ima tri faze: polagani uspon, najvišu točku i laki pad. To je doba stvaralaštva.

U cjelokupnom razvoju djeteta (biološkom, psihološkom i socijalnom) veoma važnu ulogu ima kretanje. Ono je međutim povezano s razvojem inteligencije djeteta. Da bi se dijete moglo kretati njegov složeni organizam treba imati zdrava tri važna dijela: mozak (središte), osjetila i mišiće. Ti dijelovi samostalno nisu u stanju ostvariti kretanje, a to Montessori ovako obrazlaže: "Bez pokretanja ne možemo govoriti o jedinki (i filozof također koristi svoje mišiće kada govori ili piše; kad ne može opisati svoje meditacije, ostaje bez svoga cilja? Bez mišića je nemoguće izražavati misli, napisane ili izgovorene) (M. Montessori, Das kreative Kind, 1991.,str. 126.).

"U procesu kretanja uočavamo kako dijete razvija svoju osobnost koja je izraz djetetova psihičkog života, zapravo sam psihički život. (M. Montessori, Das kreative Kind, 1991., str. 131.).

Dijete u kretanju dolazi u kontakt s predmetima i ljudima te s ukupnom stvarnošću, ono je takvom percipira i preuzima.

1

Montessori proces kretanja tumači izrekom:"Od hvatanja prema shvaćanju" (Hellbrugge, 1977, str. 55.). Pritom značajnu ulogu imaju ruke s kojima dijete obuhvaća i istražuje predmete iz okoline, bliže i dalje, pa ih opipava i doživljava te percipira sa svim njihovim svojstvima, primjerice, oblikom, težinom, toplinom, razlikama u kakvoći itd. Dijete hvatanjem predmeta dolazi do spoznavanja i tako razvija svoju inteligenciju, osamostaljuje se, uči se neovisnosti i razvija samosvijest i samopouzdanje. No za potpun biološki, psihološki i socijalni razvoj djeteta nije dovoljan samo postojeći nagon za aktivnošću, već je potrebno usmjeravati njegovo kretanje i aktivnosti.

Uz već spomenute pojmove i spoznaje na kojima se zasnivaju i načela Montessori pedagogije, M. Montessori opisuje pojmove "polarizacija pažnje" i "normalizacija".

Pojam je "polarizacija pažnje" uočila i opisala kod trogodišnje djevojice koja je koncentrirano radila s valjcima za umetanje i tu vježbu ponovila 44 puta. Njezinu pozornost nije ometalo ni prekidalo glasno pjevanje druge djece u prostoriji, ali ni mnogi drugi šumovi i izazovi u okolini.

Montessori je uočila da se kod svake "polarizacije pažnje" dijete vidljivo mijenja. "Ono postaje mirnije, inteligentnije i povučenije" (M. Montessori, Grundgedanken der Montessori Padagogik, 1990., str.17.).

Početak je to unutrašnjeg života djeteta koje prati njegov razvoj, pa Montessori uspoređuje pojam "polarizacija pažnje" sa stvaranjem kristala koji nastaje iz jednoga kaotičnoga i neorganiziranog materijala, ali i očarava ljepotom i harmonijom. Na sličan način sve što je neorganizirano i nestalno prelazi u svjesno i budi kod djeteta stvaralački poriv.

1

Pojam "normalizacija" M. Montessori opisuje kao promjenu u djetetu koja je posljedica rada i odnosa djeteta prema predmetu s kojim radi. Odnosi se predmete s kojima se rukuje i radi, a očituje se u poboljšanju odnosa djeteta s okolinom, odgojiteljem i predstavlja prijelaznu točku za discipliniran rad. Da bi dijete počelo disciplinirano raditi mora biti slobodno u svim vidovima svoga djelovanja: u izboru, mišljenju, izražavanju, kretanju itd.

"Sloboda je izbora uvjet djelovanja. Samo dijete koje zna što je važno da bi vježbalo i duhovno se razvijalo, može stvarno slobodno izabrati (…). Dijete koje ne čuju svoje unutrašnje porive još nije slobodno dijete i na dugom je i uskom putu vlastitoga ispunjenja (…); njegov duh leti poput lopte s predmeta na predmet. Čovjek se rađa kada njegova duša samu sebe osjeća, kada se usredotočuje, usmjerava i izabire" (M. Montessori, Grundgedanken der Montessori Padagogik, 1990., str., 245.)

Slobodno dijete izgrađuje svoju osobnost, snažan i miran karakter i odiše mirnoćom. Samo disciplinirano i "poslušno" dijete ne zanima što drugi rade u njegovoj okolini i ne ometa druge u njihovom poslu. Prema M. Montessori sloboda i disciplina su usko povezane i djeluju jedna na drugu tako što se međusobno izazivaju ili pretpostavljaju. Bez slobode nema discipline, a bez discipline je nemoguće slobodno stvarati i raditi. Samo se slobodno dijete može razviti u samostalnu i jedinstvenu osobu, a to je pravi cilj i trajan zadatak Montessori pedagogije.